promjena, change, strelice
Izvor: Geralt/Pixabay
Srđan Šimac
PROMJENE SU DOBRE

Zašto nam je teško mijenjati svoja uvjerenja i mišljenja?

Premda je važnost inteligencije (sposobnost razmišljanja i učenja) u rješavanju složenijih problema i u brzini njihovog rješavanja neupitna, smatra se da nam je drugi sklop kognitivnih vještina važniji: sposobnost da o nečemu ponovno promislimo i zaboravimo već naučeno.

Kognitivna lijenost

Često radije biramo lakoću ostanka pri starim stajalištima umjesto teškoća hvatanja ukoštac s novima.

Postoje dublji razlozi u pozadini našeg oklijevanja da ponovno razmislimo. Kad se preispitujemo, svijet nam postaje manje predvidljiv. Trebali bismo priznati da su se činjenice (svijet) možda promijenile i da je ono što nam se nekoć činilo ispravnim, sada možda pogrešno. To nam teško pada i plaši nas. Ne želimo tako lako odustati od onog u što smo uložili toliko emocija, truda i vremena, a ponekad i novca.

Preispitivanje ili propitivanje onoga u što smo duboko vjerovali nesvjesno doživljavamo kao prijetnju našem identitetu i to može izazvati osjećaj da gubimo sebe. Zato smo skloni biti tvrdoglavo ustrajni kad je u pitanju naše znanje, mišljenje, stavovi i navike ('pa oduvijek smo to tako radili'). Psiholozi to nazivaju konstantnošću.

Dajemo prednost ugodi uvjerenja pred nelagodom sumnje

Na taj način puštamo svoje stavove da okoštaju, puno prije nego naši zglobovi.

Smijemo se, primjerice, ljudima koji još uvijek koriste Windows 95, ali se i dalje držimo uvjerenja koja smo stvorili možda još i prije 20 godina. Slušamo stajališta zbog kojih se osjećamo dobro, umjesto da se uhvatimo ukoštac s idejama i praksama koje nas tjeraju da dobro (ponovno) promislimo i poboljšamo stvari. Zato vrlo često kada prihvatimo određenu priču kao istinitu, rijetko se zamaramo s njenim preispitivanjem.

Lakše je držati se onoga u što već vjerujemo, nego da to dovodimo u pitanje i osjećamo se nesigurno.

Svi imamo manji ili veći problem s preispitivanjem naših stavova. Na to snažno upućuje stvarna priča koje se dogodila u SAD-u.

'U kolovozu 1949. petnaest vatrogasaca specijaliziranih za šumske požare padobranima se spustilo na mjesto u blizini planinskog požara. Cilj im je bio oko vatre iskopati jarak određene dužine ne bi li zadržali požar i preusmjerili ga prema makiji.

Požar s plamenim jezicima visokim i do 10 metara se rasplamsao i iznenada je velikom brzinom krenuo prema njima (dužinu od dva nogometna igrališta prelazio je za manje od jedne minute). Vatrogasci su shvatili da im je jedini izlaz bijeg trčanjem i uspinjanjem na obližnje brdo. Uspon je bio kamenit i strm, a svugdje oko njih bila je visoka suha trava.

U 8 minuta prešli su s punom opremom udaljenost od samo 450 metara. Vrh brda, na kojem su trebali biti sigurni, bio je udaljen još 180 metara. Vatra im se opako približila i zaprijetila da ih dohvati. Dok su se ostali posljednjim snagama uspinjali uzbrdo, zapovjednik skupine je učinio nešto što je ostale zaprepastilo. Umjesto da pokuša bježati od vatre, on je zastao, sagnuo se i počeo paliti travu oko sebe. Ostali su pomislili da je poludio, prisjetio se kasnije jedan od njih. Zato nije čudno što ga nisu slijedili premda ih je rukama i glasom snažno dozivao da mu se pridruže i ujedno da odbace opremu.

Ostali vatrogasci nisu shvatili da je njihov vođa pronašao strategiju za preživljavanje. Izazvao je požar da bio pobjegao od nadolazećeg požara. Paleći vatru oko sebe raščistio je područje oko njega od zapaljivog materijala i stvorio čist teren. Smočio je maramicu vodom iz čuturice, stavio je na usta i legao glavom prema dole na pougljenjenu površinu tla idućih 15 minuta. Plamen je bjesnio svugdje oko njega. On je tako preživio izvan dosega plamenih jezika dišući kisik uz samo tlo.

12 vatrogasaca koji nisu poslušali vođu tragično je poginulo. Nisu uspjeli umaći nasrnuloj vatri. Preživio je vođa i još dvojica vatrogasaca koji su na vrijeme stigli do vrha brda prije ostalih. Njih dvanaestero pod teretom opreme teške 9 kilograma nisu uspjeli stići do vrha brda.'

Što se dogodilo? Zašto su preživjela samo tri vatrogasca?

Neki tvrde da je možda bila presudna tjelesna spremnost. Preživjela dvojica vatrogasaca trčali su uzbrdo brže od ostalih, ali i od požara te su uspjeli doći do vrha brda. Vođa ekipe je preživio zahvaljujući njegovoj mentalnoj okretnosti – sposobnosti da brže od ostalih ponovno razmotri situaciju u kojoj se našao. Ostali vatrogasci su se našli velikom problemu, jer im u danim trenucima ponašanje njihovog vođe nije imalo smisla. Oni u tim okolnostima nisu bili u stanju revidirati svoje pretpostavke.

1. Vatrogasci u trenutku nadolazeće opasnosti i velikog stresa zbog opasnosti po život nisu bili u mogućnosti ponovno promisliti i postupiti suprotno svemu do tada naučenom. Paljenje plamena kao metode za preživljavanje bilo im je suprotno svemu što su učili i znali. Pod velikim stresom ljudi se, u pravilu, automatski vraćaju svojim dobro naučenim odgovorima. Vatrogasci su naučili gasiti vatru, a ne zapaliti još jednu. Naučili su bježati od vatre, a ne ići joj u susret.

Vođa vatrogasaca također nikada ranije nije učio da može preživjeti paljenjem nove vatre (rupe u plamenu). To je bila njegova čista improvizacija. On se toga jednostavno dosjetio vjerojatno zbog mentalne okretnosti i fleksibilnosti.

2. Poginuli vatrogasci nisu na vrijeme odbacili tešku opremu sa sebe. Pitanje je čak jesu li bili uopće svjesni da je nose i da bi bez nje bili brži. Odbacivanje opreme za gašenje za njih bi značilo priznanje poraza i odricanje od dijela njihovog identiteta. Protiv požara nije moguće boriti se golim rukama, nego alatom koji je zaštitni znak vatrogasaca. Odbacivanje alata stvara egzistencijalnu krizu. Tko smo bez svog alata? Kasnije je utvrđeno da bi svi vatrogasci stigli do vrha brda i spasili se da su na vrijeme odbacili opremu.

3. Najapsurdnije je što se ovaj požar zapravo nije trebao gasiti. Poginuli vatrogasci su se borili protiv vatre protiv koje se nije trebalo boriti. Malo se razmišlja o važnosti šumskih požara. Vatre uklanjaju mrtvu tvar, šalju hranjive tvari u tlo i raščišćavaju put sunčevoj svjetlosti. Kad se vatre suzbijaju, šume postaju preguste. Gomilanje šikara, suhog lišća, češera i granja postaje gorivo za eksplozivne šumske požare.

Što učiniti?

Naši životi u najvećem dijelu ne ovise o odlukama koje moramo donijeti u djeliću sekunde. I pored toga, i u svakodnevnom životu bez izravnih opasnosti po život, izloženi smo posljedicama naše 'kognitivne lijenosti', nesvjesne nevoljkosti i nespremnosti da mijenjamo ono što već tako dobro znamo i u čemu se osjećamo dobro.

Samo zbog toga što su posljedice takvih naših 'propuštanja' u izlaganju naših uvjerenja, mišljenja i navika nekim novima, u redovnim okolnostima manje ili zanemarive i zato za nas često nevidljive, ne znači da to ne trebamo osvijestiti i, kad je god moguće, razmisliti ponovno – prije nego što postane prekasno.

Primjerice:

  • očekujemo da će nam škripave kočnice automobila raditi, sve dok ne otkažu
  • očekujemo da imamo dovoljno goriva u rezervoaru, dok nam automobil ne stane
  • ne osjećamo opasnost iako su mnogi oko nas već dobili otkaz, dok ga mi ne dobijemo
  • očekujemo da će se naša intimna ili poslovna veza popraviti iako smo s partnerom već na značajnoj emocionalnoj distanci
  • očekujemo da će konflikt ili spor nestati sami od sebe samo ako ih ignoriramo, sve dok njihove destruktivne posljedice ne naprave nepopravljivu štetu
  • vjerujemo da trebamo ići do kraja u sudskoj parnici, jer smo 'sigurni' da ćemo baš mi pobijediti, sve dok je ne izgubimo

Ponovno promišljanje može nam pomoći da za stare probleme pronađemo nova rješenja i revidiramo stara rješenja za nove probleme.
Jednako je s konfliktima i sporovima, kao i s izborom pravog trenutka i prikladnog načina njihovog rješavanja (prije nego se zarobimo u njihovoj destruktivnosti i postane prekasno za promjenu – za izlaz).

- Ovo je prilagođeni i dopunjeni izvadak iz sjajne knjige Adama Granta, Razmisli još jednom, 2021. - Sadržaj ove knjige poziva nas
da napustimo znanja i mišljenja koje nam više ne služe dobro i da osjećaj vlastitog postojanja usidrimo u fleksibilnosti, umjesto u dosljednosti.

*U tekstu su izneseni osobni stavovi i savjeti autora koji se ne mogu ni pod kojim uvjetima smatrati službenim stavovima Savjeti.hr-a. Savjeti.hr ne preuzima odgovornost za sadržaj ovog teksta.

Radi zaštite autorskog angažmana, drugi mediji/portali mogu preuzeti najviše 50 posto teksta objavljenog na Savjeti.hr stranicama uz navođenje poveznice na originalni tekst, u prvome odlomku prenesenog teksta. Pročitajte više o uvjetima korištenja i autorskom pravima.