Terapija pokretom - Što je, kako izgleda i koje su njene prednosti

Tako su se i pojmovi poput ‘trauma’, ‘uzemljenje’, ‘triger’ i ‘proces’ utkali u gotovo svakodnevni govor, želja za vlastitim razvojem u emocionalnom i psihološkom smislu postaje odraz brige o sebi i cjelovitog pristupa svome život, ali i odnosima koje imamo.

Posebnu pažnju je tako počela dobivati i terapija pokretom, to jest brojni pravci koji u nju spadaju.

Što je točno terapija pokretom i zašto postaje toliko popularna?

Ovaj termin zapravo nije jednoznačna disciplina, već označava različite terapijske prakse i pravce, pristupe iscjeljenju i osobnom razvoju, tehnike i alate koji svi od reda imaju zajednički nazivnik - stavljanje fokusa na tijelo u kontekstu rada s vlastitom psihom.

Dva velika pravca unutar ovoga područja zasigurno su tjelesno-orijentirana psihoterapija te svjesne plesne prakse.
Iako se razlikuju ovisno o školama koje ih podučavaju te terapeutima i učiteljima koji ih šire, ove dvije prakse podučavaju da je naše tijelo riznica znanja, iskustava, memorije i mudrosti koje, jednom kada se pokrene, podiže na površinu naše svijesti neprobavljene osjećaje, psihološka iskustva, senzacije, stanja i obrasce koji su u nama potisnuti iz različitih razloga.

Učenjem tijela da preuzme vodstvo, poticanjem spontanog pokreta, pojačavanjem daha i prirodnih impulsa aktiviramo limbički dio našeg mozga koji u svakodnevnom racionalnom načinu funkcioniranja ne stigne doći do izražaja.

U tom dijelu pohranjen je naš kapacitet za emocionalne reakcije, za impulzivno djelovanje, za primarna stanja koja doživljavamo prilikom odrastanja i formiranja naše osobnosti. U tom procesu kroz odnose koje imamo, kroz učenje od svoje okoline, normi, pravila, osobnih iskustava onih koji nas podržavaju i njihovog kapaciteta da se nose s emocijama, podsvjesno učimo o tome što nam je dozvoljeno, što se od nas očekuje, što moramo nesvjesno potisnuti i kako se moramo adaptirati da bismo bili prihvaćeni i voljeni.

Um, emocije i tijelo

To je sastavni dio našeg odrastanja. Međutim, u tom procesu potisnuli smo ili odbacili dijelove sebe, svoje osobnosti i autentičnosti. U odraslome životu to se manifestira kao različit osjećaji nedostatnosti, anksioznosti, frustracija, izbora odnosa i okolnosti koje nas ne podržavaju. U prirodi naše psihe jest da se vraća u ravnotežu, da traži načine kako izraziti ono što je potisnuto i da iscijeli ono što je povrijeđeno. Pa tako kroz svakodnevni život, kroz odnose, kroz zadatke, uloge i situacije u kojima se nađemo, ti dijelovi nas počinju izlaziti na površinu - uzrokuju različita stanja, osjećaje, napetosti, ali i misli i reakcije.

To je i ono što nam sve terapijske prakse i pravci koji koriste pokret pokazuju; da su naša mentalna stanja, razmišljanja, načini bivanja, percepcija sebe i svijeta povezani s našim osjećajima i senzacijama u tijelu, bilo na površini ili duboko ukorijenjeno u tjelesnoj memoriji kao iskustva koja smo do sada prošli.

Ovaj razgovor između tri razine - našeg uma, emocija i našeg tijela promatraju i različita istraživanja, a neuroznanost i razvoj medicine i tehnologije pokazuju nam kako su stanična memorija i utjecaj naše prošlosti od neizmjerne važnosti za sadašnjost.

Samim time tjelesne prakse daju nam širu mogućnost utjecanja na transformacije koje želimo za sebe. Iako su terapijski pravci koji koriste isključivo razgovor izrazito korisni u introspekciji, razumijevanju vlastite psihodinamike i naših odnosa s vanjskim svijetom, njihova limitacija upravo se nalazi u tome da ne uspijevaju dati prostor emocionalnoj ekspresiji. Drugim riječima - emocije od nas traže da ih doživimo, izrazimo, pokažemo na van i propustimo kroz tijelo. Bez toga možemo o njima pričati, ali ne i transformirati stanja u našoj unutrašnjosti, pogotovo ona iz iskustava naše prošlosti.

Ako se ne usudimo doživjeti sve osjećaje koji su u nama, pogotovo nelagodne, dozvoliti da izađu na površinu i izraziti ih, samim time ne možemo osjećati niti ono što nam je ugodno i što nas ispunjava. Drugim riječima, naš kapacitet da pokažemo i izrazimo frustraciju, tugu, ljutnju i strah ujedno je i naš kapacitet za ugodu, radost, užitak i ljubav.

Ipak, nije sve u staničnoj memoriji i proživljavanju prošlosti. Neuroznanost nam pokazuje i kako nova iskustva koja imamo u životu stvaraju nove neuronske veze, nove uzroke i posljedice koje, praćene osjećajima i akcijama, stvaraju nove obrasce u našem životu.

Povezivanje tijela i srca

I upravo to je poanta novih tjelesno-orijentiranih praksi - uključiti tijelo i pokret koji nam vraćaju pažnju na unutra, uče nas da pratimo stanja i senzacije u sebi, stavljaju fokus na osjećaje i dozvoljavaju da nam se svjesnost proširi od poznatog, zadanog i postojećeg - onog utkanog u nas kroz našu vlastitu povijest - ekspresijom osjećaja kroz tijelo u novo stanje koje prije nije bilo moguće.

Terapija pokretom, to jest tjelesne prakse pozivaju nas da pristupimo sebi i svom životu integrativno - da osvijestimo kako postoji međusobna ovisnost između tijela, srca i uma te naših obrazaca i odnosa sa svijetom oko nas.

Tek kada pristupamo svim razinama, počinjemo živjeti cjelovito, počinjemo stvarati prostor da sva iskustva koja imamo uistinu osjetimo, dopustimo da nas vode u dubine naših osobnosti i da iz njih živimo stvarno i autentično.

*U tekstu su izneseni osobni stavovi i savjeti autora i/ili autorovih sugovornika koji se ne mogu ni pod kojim uvjetima smatrati službenim stavovima Savjeti.hr-a. Savjeti.hr ne preuzima odgovornost za sadržaj ovog teksta.

Radi zaštite autorskog angažmana, drugi mediji/portali mogu preuzeti najviše 50 posto teksta objavljenog na Savjeti.hr stranicama uz navođenje poveznice na originalni tekst, u prvome odlomku prenesenog teksta. Pročitajte više o uvjetima korištenja i autorskom pravima.

Ako želite još zanimljivih poslovnih i životnih savjeta, prijavite se na naš dvomjesečni newsletter.