Kako prihvatiti smrt kućnog ljubimca

Odgovornim odnosom prema ljubimcima, pravilnim tretmanom, ishranom, njegom i nesebičnom ljubavlju nastojimo produžiti njihov život. No ljubimci su poput ljudi, katkad odlaze neočekivano, odlutaju i ne vrate se, iznenada stradaju ili se opraštamo od njih kroz njihovu bolest i starost. U svakom slučaju, emotivno i fizički, prolazimo s njima sva njihova stanja.

Kada se suočimo s gubitkom kućnog ljubimca, događajem o kojem ranije nismo željeli razmišljati i govoriti, lakše nam je ako se prisjetimo i mnogih radosnih trenutaka. Tijekom zajedničkog života s ljubimcima nastojimo graditi kvalitetne odnose da bismo, nakon njihovog odlaska, na neki način pronalazili utjehu u tome. Ljubimac je, uistinu, dar koji nam može promijeniti život i donijeti ogromnu sreću i zahvalnost. On nas uči odgovornosti, strpljenju, ljubaznosti, disciplini, radovanju malim stvarima. Što je najvažnije, uči nas bezuvjetnoj ljubavi. Postaje dio naše svakodnevne rutine: šetnje, igre, uređivanja i maženja, druženja s prijateljima, putovanja, odrastanja uz djecu.

Mnogim vlasnicima kućnih ljubimaca oni i jesu poput djece. Zato je razumljivo i opravdano da je njihov gubitak toliko bolan. Teško je izgubiti izvor takve neograničene i bezuvjetne ljubavi. No, isto tako, ljudski razum prihvaća i da je rastanak s ljubimcem neizbježan. Najčešće nismo mogli imati utjecaj na to kada, gdje i kako će se dogoditi, pa nemamo osjećaj krivice ili grižnje savjesti, što nam olakšava cijeli proces tugovanja koji će uslijediti. Nažalost, nekada odluku o njegovom odlasku moramo donijeti mi. U slučaju teške bolesti, na osnovu procjene stanja, veterinar može sugerirati uspavljivanje ljubimca, odnosno eutanaziju koju u konačnici potpisuje vlasnik ljubimca. To je, zasigurno, najteži trenutak u njihovom suživotu, pa i tada ne trebamo sebi otežavati jer odluku donosimo u interesu životinje. Bezbolna smrt bolja je od dugotrajne patnje i boli, ako već nema načina za ozdravljenje.

Kako se pomiriti s bolnom činjenicom da naš ljubimac više nije s nama?

Emocije

Neposredno nakon smrti ljubimca slijedi šok, nevjerica i nijekanje. Vlasnici često odbijaju prihvatiti činjenice i pokazati stvarne osjećaje. Izbjegavanje suočavanja sa stvarnošću je neka vrsta obrambenog mehanizma od boli koja dolazi s razumijevanjem i prihvaćanjem gubitka. Što prije dođe do osvještenja kako je prirodno i normalno osjećati tugu i bol, to će oporavak biti lakši i brži. Emocionalna veza s ljubimcem mogla je trajati dugi niz godina, pa je time i teža. Psi, mačke, konji, neke vrste ptica i sl., mogu živjeti i 20 godina, pa i duže. I u tim teškim trenucima treba imati na umu da smo svom ljubimcu pružili najviše što smo mogli, a da je on to znao, cijenio i uzvraćao. Iako ga fizički više nema pored nas, on će vječno živjeti u našim srcima i najljepšim uspomenama.

Moramo dopustiti sebi tugovanje i pokazati svoje najiskrenije emocije i drugima. Ljudi koji nikada nisu imali kućnog ljubimca ne mogu razumjeti taj gubitak. I ne moraju, nije nam to važno, i reakcija takvih osoba najmanje je bitna u tim trenucima. Nerazumijevanje, kritiku i osudu okoline treba zanemariti. Svoje osjećaje stavljamo u prvi plan i nipošto ih ne smijemo skrivati i sputavati. Oni su dio nas i potvrda iskrene ljubavi i povezanosti s članom naše obitelji kojeg više nema. Teško nam je prihvatiti gubitak, pa je nijekanje i poricanje te činjenice normalan dio procesa tugovanja. Izražavajući svoje osjećaje, brže ćemo doći do završne faze tugovanja. Nitko ne može sa sigurnošću reći koliko će dugo nečija tuga zbog gubitka kućnog ljubimca trajati. Emocije su jako individualne i razlikuju se od osobe do osobe. Potrebno je vrijeme. Tugu treba proživjeti.

Sasvim je u redu, nakon šoka i nevjerice zbog gubitka ljubimca, prolaziti kroz fazu nijekanja, čežnje i traganja za njim, pa i doći do faze očaja i beznađa, usamljenosti i povlačenja u sebe. Izlazak iz te krize, ponovo je individualne prirode; netko će spas naći u nabavci novog ljubimca, prije ili kasnije, dok će drugi željeti da im se ovakvo iskustvo više nikada ne ponovi. Poklonit će nekom opremu i igračke svog ljubimca, da ih ne podsjeća na njega, i donijeti odluku da neće udomiti drugog u skorije vrijeme, možda i nikad više.

Oproštaj

Oproštaj znači suočavanje i prihvaćanje realnosti. Ma koliko izraženi bili, tuga i bol zbog gubitka ljubimca ne mogu ga vratiti. Osim emocionalnih i misaonih reakcija, prisutna je i tjelesna bol, praznina u želucu, poteškoće s disanjem, stezanje u grlu, glavobolja, vrtoglavica, iscrpljenost.

Vraćanje na isto i zamišljanje drugačije stvarnosti - ne vrijedi. Vrijeme je za oproštaj i prihvaćanje činjenice da nas je naš ljubimac zauvijek napustio. Taj strašni pojam “zauvijek” može se razumjeti i na drugačiji način. Neki utjehu nalaze u vjerovanju u “život iza duge”, raj za životinje koje nastavljaju živjeti bez boli, patnje i nedaća, čekajući tamo svoje vlasnike. Većina vlasnika spomen na ljubimca čuva u fotografijama i video zapisima, dok će neki svoju utjehu pronaći u kremiranju ljubimca i čuvanju njegovog pepela u posebnoj kutiji s ugraviranim imenom. Postoje i prakse da se, u znak sjećanja, izradi spomen-box s ormicama, ogrlicama, zdjelicama i igračkama ljubimca, naslika portret ljubimca u stvarnoj veličini, ili npr. izradi nakit i ukrasni predmeti od sačuvane dlake ljubimca, za njegovog života ili poslije smrti.

No, ako vlasnika stvari preminulog ljubimca uznemiravaju, bolje je da ih skloni na neko vrijeme izvan svog vidokruga. Ne mora ih se odmah riješiti, ali nema smisla ni da ga svakodnevno dodatno rastužuju. Neki vlasnici svoju utjehu nalaze u pisanju o svom preminulom prijatelju - knjigu, tekstove ili blog, kao i aktivnosti kroz grupe na društvenim mrežama posvećene ovoj tematici. Razmjena iskustva i socijalna interakcija su tu vrlo korisni. Volontiranje u prihvatilištima za životinje, također, može biti način za umanjivanje tuge i duševne boli.

Širom svijeta, a odnedavno i u Hrvatskoj, postoje groblja za kućne ljubimce gdje se dostojno obavlja posljednji ispraćaj i trajno obilježi mjesto počivališta. Te vrste aktivnosti mogu uključivati sprovod ili bdjenje (vlasnik osobno ili s bliskim prijateljima i obitelji). U ekstremnim slučajevima gubitka ili teške tuge, nije neuobičajeno da osoba zatraži i stručnu pomoć terapeuta.

Spremnost na promjene

Prihvaćanje stvarnosti gubitka, odnosno suočavanje s činjenicom o konačnosti smrti, postupno dovodi do promjena u životu vlasnika. Nakon smrti ljubimca, mijenja se dnevna rutina i započinje život bez životinjskog prijatelja. Pojavljuju se praznine u vlasnikovom dnevnom rasporedu koje treba popuniti nekim drugim aktivnostima. Nedostaju svakodnevne šetnje, rituali pripreme hrane, odlasci u kupovinu, susret pri dolasku kući, izleti, putovanja, fotografiranja. Potrebne su promjene i neka nova organizacija života. To je i način oporavka od tuge i žalovanja. Ne postoji univerzalni program oporavka i normalizacije života, svatko će za sebe pronaći ono što mu najbolje odgovara.

Vjerojatno nikada nećete zaboraviti ljubimca kojeg ste izgubili, i još dugo će se javljati periodi suočavanja i tuge, ali isto tako, postupno prihvaćate novi način života. Morate. Ako osjećate da vam nedostaje podrške od ljudi iz bliže okoline, pronađite način da se okružite drugim osobama, onima koji će vas saslušati i razumjeti vašu duševnu bol. Ne smijete se osjećati usamljeno i zaboravljeno. Gubitak ljubimca prati niz emocija i ponekad su potrebni dani, mjeseci i godine, prije nego sasvim prihvatimo gubitak i završimo proces tugovanja za izgubljenim bićem.

Naročito oprezan treba biti s djecom. Njima je trajni odlazak voljenog bića teško razumljiv pa će im trebati više vremena da to prihvate. U svakom slučaju, nije dobro sputavati ih u njihovim osjećajima ili načinu na koji ih iznose. Pustite dijete da plače i žali onoliko dugo koliko želi. Pokažite mu da je takva reakcija prirodna i očekivana jer dolazi kao potvrda njegove ljubavi i odanosti. Ne nudite mu odmah drugog ljubimca kao zamjenu, već ako i kada to ono samo poželi. Nemojte mu ni trajno zabraniti nabavku novog, dodatno ćete mu slomiti srce. Dijete koje je odrastalo uz životinju ne može njegovu ulogu nadomjestiti nekom obiteljskom ili prijateljskom ljudskom relacijom, školskim, sportskim i drugim aktivnostima. Četveronožni prijatelj zauzima posebno mjesto i ulogu u njegovom životu. Budite mu podrška u pronalaženju novog životnog suputnika koji, možda, već negdje postoji ili će se roditi, i strpljivo čeka da mu neko pruži ljubav. To će mu vratiti osmijeh i novu nadu.

Pregledajte skupa web stranice i grupe na društvenim mrežama koje se bave udomljavanjem vlasničkih i uličnih životinja, posjetite skloništa i utočišta za napuštene životinje, dopustite da pronađe svoju srodnu dušu. Ako ste izgubili psa ili mačku, razgovarajte i istražujte o vrstama i rasama i njihovim karakteristikama. To će djetetu odvratiti pažnju od trenutne psihičke krize i preusmjeriti mu pažnju na nove mogućnosti.

I ono najvažnije, pokažite djetetu da je vaša tuga podjednaka i da skupa tražite utjehu. Tako ga vlastitim primjerom vodite kroz život i jačate mu samopouzdanje, pripremate na izazove koje život neminovno sa sobom nosi, ali i pokazujete izlaze iz njih.

Kućni ljubimac koji nas je napustio, svoje mjesto prepustio je nekom drugom. Prvi ostaje u sjećanju i lijepim uspomenama, a drugi dobiva priliku naš život obogatiti novim iskustvom. Svaki od njih je podjednaka ali zasebna vrsta ljubavi i sreće.

*U tekstu su izneseni osobni stavovi i savjeti autora i/ili autorovih sugovornika koji se ne mogu ni pod kojim uvjetima smatrati službenim stavovima Savjeti.hr-a. Savjeti.hr ne preuzima odgovornost za sadržaj ovog teksta.

Radi zaštite autorskog angažmana, drugi mediji/portali mogu preuzeti najviše 50 posto teksta objavljenog na Savjeti.hr stranicama uz navođenje poveznice na originalni tekst, u prvome odlomku prenesenog teksta. Pročitajte više o uvjetima korištenja i autorskom pravima.

Ako želite još zanimljivih poslovnih i životnih savjeta, prijavite se na naš dvomjesečni newsletter.